Ovaj izuzetno rijedak poremećaj prehrane je neshvaćen
Problemi s prehranom ovog
dvanaestogodišnjaka (Zachary Bell) su započeli jer je bio veoma izbirljiv u hrani, a ubrzo je to postalo sve ozbiljnije. Godinama
se borio s prehranom. Nije u mogućnosti konzumirati nijedno voće ni povrće,
mliječne ni mesne proizvode. Opstaje na slaboj prehrani koja se sastoji
uglavnom od kruha i krekera.
On ne pokušava biti drugačiji niti je
bezobrazan. I njegova majka, kao i roditelji ostale djece koji imaju isti
problem, kaže: „On stvarno ne može uzeti tu namirnicu i staviti ju u usta, on
to jednostavno ne može.“.
Ovom dečku je dijagnosticiran ARFID (Avoidant/restrictive Food Intake Disorder). (Poremećaj kojim
se hrana unosi ograničeno / Poremećaj kojim se izbjegava unos hrane).
To je strah od određenih namirnica
zbog okusa, boja i teksture.
Ljudi s ARFID u nemogućnosti su jesti
određenu hranu, i u nekim slučajevima, reakcije na „nesigurnu“ hranu mogu biti
ekstremne.
Ova fobija se uspoređuje s onim
strahom od zmija ili strahom od letenja.
Izbirljivost kod prehrane je normalni
dio u razvoju nekog djeteta, kad postoji nekoliko određenih namirnica koje
dijete ne želi jesti. Ali kod osobe koja ima ARFID, čitava grupa namirnica je
neprihvatljiva. Prehrana takve osobe je često ograničena do 20 jela (uključujući
i slatko).
Ovaj dječak kaže: „Ne želim da ljudi
pomisle da sam izbirljiv i da me tjeraju da jedem, želim samo da ljudi shvate
da to nije izbirljivost, to je ARFID, poremećaj zbog kojeg ograničeno unosim
hranu tj. poremećaj zbog kojeg se izbjegava unos hrane.
Izuzetno rijetko stanje, koje
se često razvija u ranom
djetinjstvu, tek počinje dobivati
priznanje u medicinskoj zajednici. Prema riječima gospođe Bell, njihov problem su
liječnici često umanjivali
jer su vjerovali da će njezin sin "prerasti tu fazu."
"Rekli su da on ne će sam sebe izgladnjivati", rekla je majka Bell. " Ali on je.
"Rekli su da on ne će sam sebe izgladnjivati", rekla je majka Bell. " Ali on je.
Rekli su nam da mu guramo hranu u usta.
Pa smo i to činili. Rekli su nam da mu podmećemo hranu koju ne želi jesti u
njegovu „sigurnu“ hranu.
Sa svim time smo samo izgubili njegovo
povjerenje.
Kad
je Zacharyiju prošle godine, tjelesna
težina pala opasno nisko, a liječnici zaprijetili da će ga staviti na cijev za hranjenje, majka je znala
da je to više nego samo faza.
"Liječnici će vam reći da je to samo izbirljivost u prehrani i da će to prerasti, ali nažalost to nije slučaj kod svih“.
Zachary od tada svakodnevno dobiva dodatke prehrani i redovito posjećuje psihologa radi socijalne anksioznosti koja je tako često povezana s ovim poremećajem prehrane.
Majka poručuje da je važno da
roditelji pažljivo prate simptome poremećaja u prehrani, budu oprezni i slijede
svoje instinkte kad je zdravlje njihove djece u pitanju.
Ako je to izbirljivost u hrani, to će
najvjerojatnije proći u dobi od 3-4 godine. Ali ako se to ponavlja mjesecima
ili čak godinama, vrijeme je da se popriča sa stručnjacima.
Izvorni naziv članka:
Extremely rare eating disorder misunderstood, says Edmonton boy
CBC February
4, 2016.
Administrator je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišiImam arfid negdje od 6. ili 7. godine, naravno moja porodica nikad nije vjerovala u to da je to neki poremećaj u pitanju, već su me godinama optuživali da sam bezobrazan, nezahvalan i izbirljiv u hrani. Nisam ni ja sam znao da je to poremećaj, ali oduvijek sam osjećao da mi se gadi hrana, određena vrsta hrane.
OdgovoriIzbrišiPovrće mi je najgore, gotovo sve od povrća mi se gadilo.
Ne samo da je bilo problema u kući zbog moje ishrane, već općenito kao tinejdžer i momak, odlazak u restoran bila mi je najveća noćna mora, jer sam znao da šta god da naručim od jela, imaće neki sastojak u sebi koji ne spada u moju "sigurnu hranu".
Pokušavali su me tjerati da jedem, pa su znali krijući stavljati nešto u hranu što znaju da ne volim. Tada sam prestao da jedem ono što je mama kuhala i počeo sam sam sebi da pripremam ono što moj organizam podnosi.
Inače, kada imate arfid, pojedina hrana ili određene vrste hrane, struktura, okusi i mirisi vam se gade do te mjere da je za vas nemoguće pojesti npr neko povrće. Za mene je većina povrća osim mrkve "gadno" i jednostavno nebi mogao pojesti to. Kada probate to pojesti ili vas neko obično na tjera na to, imate osjećaj kao da vam se grlo sužava, gadi vam se žvakati, dobijete osjećaj mučnine i nagon da povratite.
Koliko sam samo puta morao nešto "na silu" da pojedem zbog drugih ljudi ili negdje u gostima da ne ispadnem nekulturan...
Imao sam često i taktitu da kada moji ne gledaju, ispljunem hranu iz usta i trpam u džepove samo da nebi morao progutati. A ono što nisam uspio da izbacim jedva bi otišlo niz grlo uz pomoć mnogo vode.
Ljudi ne razumju ovaj poremećaj i teško je objasniti. Takođe vas dovodi u neprijatne situacije kada idete nekome u goste i pripremi vam večeru ili ručak - svako ko ima arfid zna da je ovo noćna mora, i moli boga u sebi da to bude hrana koja spada u njegov ograničeni spektar "sigurne hrane"
Ne možete svakome ni objasniti zbog čega ne volite određenu hranu. Kao dijete, osim mojih roditelja, kada bi dolazili rođaci, tetke, nane, dede svi bi kritikovali to što ne jedem ovo ili ono, kako sam izbirljiv i da to ne valja, da ću se razboliti itd.
Nisam nikada bio kod psihologa niti doktora vezano za ovo. Ali sam donekle uspio uvesti nove namirnice u svoj spektar hrane koji mi se ne gadi. Potrebno je konzumirati tu hranu malo po malo, korak po korak. Ovaj proces može trajati između nekoliko dana do nekoliko mjeseci ovisno o tome "koliko mnogo vam se gadi" neka određena namirnica. Trenirati i navikavati se na miris i okus, kuhati i eksperimentisati da to pripremite onako kako vama to najbolje odgovara je neophodno. Gađenje će se vremenom smanjiti, ali dok osobe sa arfidom same ne odluče da im treba pomoć i da moraju nešto da promjene u svom životu, silom ih zasigurno nećete natjerati da zavole neku hranu, naprotiv, samo ćete ih još više vezati za njihov način ishrane i njihove stavove u vezi hrane koji oni i sami ne znaju objasniti "zbog čega su takvi kakvi jesu".