Najveći roditeljski strahovi u vezi poremećaja selektivnog jedenja

1. Nedostatak određenih hranjivih tvari 

Da, sigurno postoje slučajevi u kojima je dječja težina premala i potrebno je istražiti i potražiti neke druge intervencije. Uvijek postoji i biti će ekstremnih slučajeva.

Ja se, kao terapeut, mogu odnositi samo na povratne informacije od mnogih mojih klijenata koje sam do sad vidio, a radi se o nekoliko stotina male djece. Većina od njih jede npr. čips i samo 1-3 druge namirnice. Kad sam roditelje pitao o njihovom zdravlju, većinom su komentari ovakvi: "On / ona je ponekad malo umoran/na,  ali inače je sve u redu .."

Dok sam odrastao vjerovao sam da, ako nemamo dovoljno određenog omjera raznovrsne hrane, nećemo funkcionirati normalno niti ćemo moći preživjeti. Ali ova redovna povratna iskustva mojih klijenata govore drugačije (i tu ne mislim samo na iskustva od male djece, nego i od odraslih, u svojim kasnim 20-tima i starijima).

Dakle, ako ti ljudi ne jedu povrće ili voće, meso ili ribu, kako oni uopće preživljavaju? Odakle dobivaju proteine, ugljikohidrate i masti?
Odgovor je da očito sva hrana u konačnici dolazi od biljaka. U svakoj biljnoj stanici će biti - ugljikohidrata, proteina i masti. Iako bi bilo najbolje da svatko jede raznovrsnu hranu i nema problema oko isprobavanja novih namirnica, ovi ljudi dokaz su da je moguće preživjeti, pa čak i biti prilično dobrog zdravlja.
Uvijek preporučujemo da se ovakva prehrana poveća, ali u međuvremenu, ohrabrujuće je što će vaše dijete (ili tinejdžer) preživjeti dok ne bude spremno za promjenu. Uostalom, nemate drugog izbora, nego prihvatiti ovaj poremećaj prehrane i biti uz dijete dok s vremenom ili terapijom ne bude u mogućnosti promijeniti svoju prehranu.

Moj osobni osjećaj je da većina male djece može čekati dok ne budu 7-godišnjaci ili stariji da bi počeli posjećivati terapeuta poput mene. Znam djecu koja su razvila SED od prvog dana svog postojanja.

Ali znam da i mnoga ostala djeca inače prolaze različite prehrambene „faze“.

Nije najpametnije kretati na terapije s tako malom djecom (npr. 5-godišnjacima) i da im terapijom pokušavamo proširiti unos novih namirnica, kad i mnoga druga mala djeca te dobi imaju ograničenu prehranu i jako su dobro.

Ono što želim reći je da, u većini slučajeva, ta djeca još uvijek imaju vremena da se sami razviju i krenu jesti više namirnica, a uvijek im ostaje mogućnost odlaska na terapiju kad malo odrastu i budu spremni.

To ne mora sve biti učinjeno u dobi od 4 ili 5 godina, jer se možda čak susrećete s težim aspektima izbirljivosti u prehrani. 

Felix Economakis, psychologist

The Heath Therapies

27 Avenue Mansions, 499 Finchley Road, London, NW3 7AX | 0207 794 8730
Private Practice for psychologists, psychotherapists, hypnotherapists and counsellors.